U dodiru s gaziranim prirodnim vodama, soli željeza prelaze u feri oblik. Blizu neutralnog pH, ioni željeza tvore netopljive krutine i stoga nisu bioraspoloživi. EDTA (i drugi kelirajući agensi) rješavaju ovaj problem stvaranjem topljivih kompleksa koji se odupiru stvaranju hidroksida.
Zajedno s pentetinskom kiselinom (DTPA), EDTA se široko koristi za izdvajanje metalnih iona. Inače ti metalni ioni kataliziraju razgradnju vodikovog peroksida, koji se koristi za izbjeljivanje celuloze u proizvodnji papira. Godišnje se u tu svrhu proizvede nekoliko milijuna kilograma EDTA.
Željezni kelat se obično koristi u poljoprivredne svrhe za liječenje kloroze, stanja u kojem lišće proizvodi nedovoljno klorofila. Korijenje biljke odvojeno apsorbira željezo i ligand, pri čemu se vrlo stabilni željezni kelat prvo reducira u manje stabilni željezni kelat. U hortikulturi se željezni kelat često naziva 'povučeno željezo' i koristi se kao biljni tonik, često pomiješan s drugim hranjivim tvarima i biljnom hranom (npr. morskim algama). Preporuča se u ukrasnoj hortikulturi za hranjenje biljaka ericaceous poput rododendrona ako rastu na vapnenastim tlima. Izdvojeno željezo dostupno je biljkama ericaceous, bez prilagođavanja pH vrijednosti tla, čime je spriječena kloroza izazvana vapnom.
Feri EDTA se može koristiti kao komponenta za Hoaglandovu otopinu ili Long Ashton hranjivu otopinu. PremaJacobson (1951.), stabilnost feri EDTA ispitana je dodavanjem 5 ppm željeza, kao kompleksa, u Hoaglandovu otopinu pri različitim pH vrijednostima. Nije došlo do gubitka željeza ispod pH 6. Uz Jacobsonov originalni recept i modificirani protokol odSteiner i van Winden (1970.), ažurirana verzija za proizvodnju željeznog EDTA kompleksa prikazana je u tablici (1).
